FreeBiking
 IZLET KROZ KANJON REKE ĐETINJE 7.10.2001. 

Izlet je organizovan povodom Dečje nedelje.

Polazak: sa platoa ispred crkve u Užicu, nedelja, 7. 10. 2001. u 9:45
Trasa: Vožnja bivšom trasom Ćire prema Višegradu, putem kroz kanjon Đetinje
Krajnja dostignuta tačka: brana u Vrutcima
Povratak:
na Plaži u 15:00
Ukupna dužina puta:
30 km
Vremenski uslovi:
fenomenalni
Broj učesnika:
20
Foto:
Peđa i Raša

Priča: Peđa


Rano nedeljno jutro izgleda da mnogima nije izgledalo obećavajuće. Gusta sivkasta belina ispunjavajući svaki kutak užičke kotline odavala je utisak da su svi lepi planovi za dobar provod u kanjonu pali u - maglu... Ispostavilo se da se u zakazano vreme na platou kod crkve pojavilo 15 od prijavljenih 30 srednjoškolaca a i ovi svi ubundani kao da se sprema sneg. Primećeno je da su neki ispraćeni i od strane roditelja. Šta bi tek bilo da su i osnovci bili pozvani? :)

Napravljena je prozivka. Utvrđeno je da pored velikog broja neostajućih, prisutna i doktorka koju su nam obećali iz Doma zdravlja kao i da od svih prisutnih samo nekoliko imaju lampe na biciklama. Učesnicima su podeljeni bedževi Prijatelja dece Srbije. Ukratko je objašnjena trasa kojom se ide, očekivani uslovi na putu i u tunelima, i date kratke instrukcije o ponašanju pre svega radi bezbednosti. Interesantno, instrukcije su su dobroj meri i ispoštovane.

Pošto je u grupi vladalo nestrpljenje da se krene nije se mnogo čekalo na eventualne zakasnele. Krenulo se u avanturu.

Nekako je običaj da se u kanjon kreće prolaskom preko Plaže. Kanjon upravo tu i počinje a vožnja obuhvata i prva dva tunela između grada i Turice. Međutim, prava avantura počinje tek od Velike brane jer prva dva tunale su uređeni (još uvek ne i osvetljeni) a jedan deo puta još ima i asfalta. Već kod brane je napravljen prvi predah a imali smo i prvo (i jedino) odustajanje od puta. Ne znam kako se zove momak koji se vratio ali kako sam razumeo prethodni dan je već izgurao neku ozbiljniju turu tako da mu nije baš bilo do vožnje.

Predstojao je prvi tunel (da bas tako, ona prva dva se nikad ne broje) i osećalo se nestrpljenje da se zaroni u tminu, mada mi se čini da je bilo i nervoze. Kao i obično, strava je razbijana vrištanjem i ženskinja i muškinja (koji su blamiranje izbegli usled pomrčine).

No, iza tunela čekala je lepa promena - magla se podigla. Potpuno vedro i sunčano nebo značajno je popravilo raspoloženje celoj grupi.

Vatreno krštenje u prvom tunelu je dalo rezultate. Već u drugom nije bilo toliko buke i stvari su se brže odvijale. Put se odvijao pred nama za neke brzo a za neke presporo, tako da je nekolicina energičnih stalno moralo da bude obuzdavano. Srećom, zaustavljali su se ispred svakog tunela da sačekaju glavninu. Pred mračnom atmosferom unutra izgleda da su brzo gubili elan.

Usput je bilo dosta zaustavljanja, što da se malo skupimo, što da se baci pogled na lepotu kanjona. A imalo se šta videti, jesenje kiše su poprilično podigle nivo reke koja je izgledala prilično divlja prateći nas svojom hukom celim putem. Naročito je lepo bilo stati na mostu ispred crvenog (četvrtog) tunela i sa visine osmotriti takozvani Picin vir, masiv vode koji je proticao ispod nas i oticao dalje prema gradu vijugajući kroz stenovite obale kanjona. Nažalost primetili smo da je ova, najlepša plaža na reci još uvek okupirana (već nekoliko godina određena grupa ljudi bukvalno preko celog leta logoruje na ovoj plaži ružeći je i odbijajući ljubitelje prirode od nje).

Putje išao dalje a znajući da usput ima još lepih mesta nismo baš preterano žalili. I naravno, malo dalje sačekao nas je pravi prizor kanjona. Put se našao u uskom procepu, s jedne strane huk reke a sa druge izuzetno visoke gole stene, prizor koji uvek iznova oduševljava prave ljubitelje. Izlaz iz klanca je kroz tunel u dnu ovog kamenog prizora.

A onda stižemo i do posebnog mesta koje se zove Kotlovi (neko je pomenuo da mesto ima i drugo ime ali nađalost ne zapamtih). U svakom slučaju ime sasvim odgovara. Radi se o tesnacu u koji ovom prilikom upada sama reka Đetinja. Sva silina vode prolazi kroz usek ne širi od dva metra. Posebno u ovo doba godine to predstavlja pravu atrakciju. Dubinu procepa ne znam, ali jednom prilikom smo u njega potapali granu odpreko tri metra i nismo mogli da dohvatimo dno. Voda se na ovom mestu kreće veoma brzo, kovitla se i penuša tako da zaista izgleda kao da ključa. Stene duž tesnaca su načičkane ovalnim izdubljenjima koja je Đetinja godinama i godinama strugala. Postoji stazica kojom se moglo sići do same reke ali smo ovaj put to propustili zbog velikog rizika.

Put se nastavio dalje, uvek različit i krijući razna uzbuđenja. Naravno, ono što nas je najmanje iznenadilo bili su veoma vlažni tuneli, neki prilično blatnjavi a neki čak i dobrano potopljeni. No, ekipa se uglavnom vrlo dobro snalazila sudeći da lampi praktično nije ni bilo. No, u zamenu za lampe uvek smo imali vrištanje. :)

Malo po malo, stigosmo i do predviđenog cilja ove ture, poljanče na obali Žetinja ispod đelezničke stanice Stapari. Bilo je oko podne. Mesto je prilično lepo, naročito zgodno za celodnevne izlete sa kupanjem i pevanjem, naravno u pogodno doba godine.

Ekipa se vrlo brzo raspremila, pobacala bicikle unaokolo (pogledaj foto) a onda se ispostavilo da se niko nije setio da ponese nesto da se prezalogaji. Čak je bilo i primereka koji su na izlet pošli bez doručka (ovo je minus za mame i tate, mada postoje indicije da je neko od organizatora pustio buvu da će biti pripremljenih sendviča). Tako je jedno doduše oveće pakovanje Napolitanki (koje sam poneo za usput) kada sam ga izvadio pojedeno u tren oka. Uspeo sam da se izborim za jedno parče i to ono poslednje, zvano stidak, koje niko nije hteo da uzme. Pa.. utvrđeno je da ja nisam stidan...

Međutim, atmosfera nije bila baš dobra. Sve je bilo u redu ali osećalo se da nešto visi. Posle malo priče zaključismo da bi izlet bio nedorečen ako bi se odavde vratili nazad. Mada smo se mi organizatori malo brinuli da se neko ne premori, ispostavilo se da su svi bili raspolođeni da nastave vožnju dalje kro kanjon.

Tako i bi. Razbacane bicikle su brzo prikupljene i krenuli smo dalje. Plan je promenjen, odlučili smo da idemo do kraja i probamo da izađemo na branu u Vrutcima. Promene su prema očekivanjima iyayvale porast adrenalina nekolicini već ranije dokazanih nestrpljivaca tako da je moralo doći i do manjih ubeđivanja da je važno održati timski duh, odnosno držati s tempa koji odgovara svima. Začudo, ubeđivanje je bilo delotovorno. Kako i ne bi, kada je neposlušnima pretilo da od Raše dobiju poneki yadatak tipa popeti se ne prvu čuku i vratiti nazad za pet minuta i to sa sve biciklom (na leđima naravno, jer čuke u kanjonu su i peške teško dostupne).

Ovaj deo puta već je protekao u osetno laganijem tempu, uz pomalo dahtanja i razvlačenja kolone, no Raša se trudio da se niko usput ne zagubi. Na svaki žubor vode ili bilo šta drugo interesantno kolona se zaustavljala kao da vidi o čemu se radi mada je svima bilo jasni da je bitno zaustaviti se, ma zbog čega. Na ovom delu puta smo imalii prvi peh. Iz čista mira Ljubici se slomila lampa na bicikli. Uz malo pomoći štapa i kanapa (dobro de nije bilo štapa a umesto kanapa je poslužila pertla), nekako mi podvezasmo jogunastu lampu tako da ne smeta u vožnji.

Put se nastavio dalje, ali ne zadugo. Naglo skrenuo desno, preko improvizovanog mosta od velikih betonskih cevi posutih kameonom i zario se u brdo. Došlo je vreme za konačan odmor pre konačnog obračuna. Lagani deo putešestvija je bio završen. Nalazili smo se ispod brane u Vrutcima, visinski baš na njenom dnu. Brdo ispred nas bio je bedem koji je trebalo savladati. Da za umorne bude gore, bedem je bio bez šume, tako da se lako mogao primetiti zmijugavi put koji okolo-unaokolo zaobilazi visinu nastojeći da dopre do vrha. A vrh i nije bio tako blizu.

Opet malo iznenađenje, konačan odmor je prilično kratko trajao. Štviše, mnogi se uopšte nisu ni odmarali nego su neustrašivo krenuli na grdosiju ispred sebe, prvo na biciklama a ubrzo i lagano hodeći pored svojih konjića. Konjići se nešto nisu mnogo znojili pod naporom, ali zato jahači, tj. pešaci jesu. Sigurno je među njima bilo i onih koji su mislili: "Ko me ter'o da se u ovo upuštam, bolje da sam ostao kući da igram domine!#@$!.

Kojih petnaestak minuta kasnije, naša povelika grupa se okupila na brani u Vrutcima. Ovo je mesto koje svakog namernika svaki put, bezuslovno iznova oduševi. S leve strane bezdan na čijem dnu svetluca končić koji kasnije postaje nama poznata Đetinja, a sa desne strane, puca vidik na jezero, dugo i prostrano i prelepo.

Meni na ovom mestu uvek dođe misao da ispod ove lepote, na ko zna kojoj dubini, negde čame ostaci manastira Rujno znamenitog po svojoj štampaiji i izdanju Miroslavljevog jevanđelja. Gledam stene koje zapljuskuju mali razigrani talasi i pomišnjam kako je neko te iste hridine gledao odozdo sa strahopoštovanjem prema visini na kojoj su se nalazili. A onaj končić ispod brane je tu da podseti koliko je ovo mesto nekada zaista bilo pojam visine a sada dubine.

Isti osećaj zaokupio je i ostale avanturiste. Razmileli su se duž cele brane čas zabacujući pogled s jedne čas sa druge strane, odmerujući da li je veća visina ili je dublja dubina i ne znajući šta je od to dvoje lepše gledati.

I potraja to dobrih petnaestak minuta, kada se oglasio megafon čuvara brane. Potpuno smo zaboravili da zadržavanje na ovom objektu nije dozvoljeno. Pustiće vas da prođete, pa i pomalo zvirnete ali nema dužeg stajanja. I tako besmo primorani da prekratimo uživanje i okrenemo nazad.

Kratka provera potvrdila je da nema umornih ali i da je većini postala mila ideja da se polako krene nazad, naročito zato što se znalo da je odavde pa do Užica sve - nizbrdo. I otisnusmo se. Biciklisti je najlepša nagrada kada se popne na neku visinu to što sa nje može da se spusti - nema više penjanja.

I tako, povratak, kao i svaki povratak, bio je ispunjen nestrpljenjem, i žurbom da se što pre vrati i završi sa tim. Kako je put odmicao grupa se značajno primirila. Čak i onih par osica koje ujutru čovek nije mogao da obuzda, primirile su se i nisu istrčavale ispred grupe. Eh, šta radi umor od ljudi.

Od svega opet su izgleda tuneli bili najinteresantnija atrakcija, svaki je bio ispunjen vriskom i tumbanjem a u par navrata su nastajali pravi zastoji u saobraćaju. Šta se unutra dešavalo ne znam, jer osvetljenja i nije bilo, ali po izgledu onih koji su izlazili na svetlo dana reklo bi se da je bilo i premeravanja dna tunela leđima.

Do Užica se stiglo brzo i lako. Na plaži, grupa se podelila u dva tabora - jedni su odmah okrenuli put kući a drugi su se još malo zadržali da predahnu i malo properu bicikle a pranje je trebalo svima. Malo smo tu usput preživali utiske, slikali se još koji put i na kraju krenuli u razlaz.

Umesto pozdrava najčešće se čulo: A kada ćemo opet? Hoćemo, hoćemo a kada - bićete obavešteni.


Zahvaljujemo se:

profesorki Ruški - što se zdušno bacila na posao telefoniranja, moljakanja, ubeđivanja, štampanja i obaveštavanja i ko zna čega još što nismo uspeli da dokumentujemo. Jedina zamerka joj je što je bila sprečena da se i sama pojavi.
Rašu Brkici, Dulu Zecu i Dulu - vrsnim biciklistima, koji su nam pravili društvo i sa strane stručno pazili da sve protekne u redu. Raša je pored svega uspevao i da slikava.
Doktorki DFDFD - što je poranila sa sve biciklom i profesionalno ispratila ceo događaj čini se sa uđivanjem (napomena klincima: nije doktorka bila na začelju zato što nije mogla da vas prati, nego da bi vas imala na oku).
Društvu prijatelja dece Srbije - na uzimanju nas u svoje okrilje da bi nas neko u ovom gradu shvatio ozbiljno.
Domu zdravlja - što nam je izašao u susret i poslao nam Doktorku.
Meni (Peđi)
- što sam se uopšte latio ovog posla.
Učesnicima
- što su se neustrašivo upustili u ovu avanturu.

Konačni utisci: Sve je bilo odlično. Klinci su se pokazali bez premca, nisu pravili zijan i izgleda da im je izlet bio prava uživancija. Najbitnije je da smo pokazali šta sve može dobra volja i da za dobar provod nije potrebno mnogo.

Finansijski efekat: nula, nit je ko šta potrošio nit je ko šta zaradio.

Primedbe: treba ipak drugi put obezbediti nešto za grickanje i osvetljenje za bicikle.


Učesnici:

Nikola Pavlović (1986), Milica Mićević (1985), Miljko Tošić (1986), Aleksandar Kovačević (1986), Milovan Kovačević (1984), Milan Mitrović (1986), Dejan Sekulić (1985), Marko Sinđić (1985), Nemanja Marjanović (1985), Ljubica Jovanović (1982), Ružica Jovanović (1988), Nikola Antonijević (1985), Dejan Popović (1986), Bogoljub Čukić (1984), (doktor), Duško Zečević (pratnja), Dule Borisavljević (pratnja), Radiša Ivanović (pratnja), Predrag Supurović (vođa puta).


UžiceNet freebiking


Member of www.uzice.net, produced by DataVoyage