Mileševa kao stecište raznih struja u vizantijskom i srpskom
slikarstvu u prvoj polovini XIII veka, tumači svojim freskama
osobine jedne složene umetnosti, ali, istovremeno unosi u istoriju
izvesnu svežinu i životnu istinu.
Još više, mileševske freske koje govore o životu Vladislava i
njegove porodice, objašnjavaju istoriju svoga postanka i svoga
preobraženja. To slikarstvo pokazuje grafikon uspona, vrhunca i
pada čoveka koji je uvek znao da sebi odabere pravi umetnički
izraz za prikaz svoje nestalne sreće. Posmatrajući sa te tačke
gledišta, freske na kojima je kralj Vladislav igraju ulogu tumača
jedne individualne drame. One otkrivaju dosta neočekivanu, a ipak
razumnu činjenicu da je odnos ličnosti prema umetničkom delu i u
tim vremenima bio puno aktivniji nego što se moglo naslutiti. Bez
poznavanja lične sudbine ktitora, mileševske freske mogle bi se u
celini pogrešno shvatiti, odnosno, mogle bi se razumeti kao
skupina suprotnosti. Ipak, dobrim izborom majstora, fantastičnom
tehnikom izrade, freske se povezuju u spomenik čudne širine koji
istovremeno pruža sliku raznovrsnosti umetnosti jedne epohe.
Izborom fresaka raznih pravaca, živopis Mileševe prati razvoj
umetnosti od mladih dana pa sve do vizije umetnosti monaha koji se
pripremaju za sudnji dan.