NATO agresija na Saveznu Republiku Jugoslaviju počela je 24. marta i trajala je 78 dana, do 10 juna 1999. godine. Agresija je izvedena bez saglasnosti Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija, suprotno odredbama Povelje UN i međunarodnog prava.

Agresiji NATO-a prethodili su neuspešni pregovori u francuskom gradu Rambujeu kod Pariza, sa ciljem potpisivanja mirovnog sporazuma između Savezne Republike Jugoslavije (SRJ) i delegacije koja je predstavljala većinsko albansko stanovništvo Kosova i Metohije.
Prema predloženom sporazumu koji je sastavio NATO, od SRJ je traženo da se saglasi sa prisustvom mirovnih trupa NATO na Kosovu i Metohiji, nesmetanim pravom prolaza za NATO trupe na teritoriji SRJ i imunitetom za NATO pripadnike pred pravnim sistemom SRJ. Takvi uslovi su bili ultimatum po mnogima teži od onog koji je Austrougarska postavila Srbiji 1914. godine, koji nijedna suverena država ne bi mogla da prihvati.
Neposredan povod za početak bombardovanja bila su dešavanja u selu Račak – oružani sukob između srpske policije i albanskih terorista tokom policijske akcije 15. januara 1999. godine. Za NATO je to bio teror i ubijanje civila albanske nacionalnosti, a za srpsku stranu legitimna antiteroristička akcija policije protiv naoružanih pripadnika terorističke organizacije Oslobodilačke vojske Kosova (OVK).
Pod izgovorom sprečavanja humanitarne katastrofe na Kosovu i Metohiji, 19 država NATO-a počelo je 24. marta 1999. u 19.45 časova bombardovanje SR Jugoslavije, koje je danonoćno trajalo sve do potpisivanja Kumanovskog sporazuma 9. juna 1999. i usvajanja Rezolucije SB UN 1244 sutradan, 10. juna 1999. godine.

Bombardovani su vojni i civilni ciljevi, gradovi, mostovi, železničke pruge, bolnice, škole, medijske kuće, spomenici kulture, crkve i manastiri… Teško su oštećeni ili uništeni brojni objekti infrastrukture, privredni i komunikacioni objekti.
Žrtve NATO agresije
Nije utvrđen tačan broj žrtava agresije ni iznos materijalne štete. Procene su da je od 24. marta do 10. juna 1999. poginulo između 1.500 i 2.500 ljudi, a oko 6.000 ranjeno. Život je izgubilo najmanje 79 dece. Poginulo je nešto više od 1.000 pripadnika vojske i policije.

NATO je izvršio 2.300 vazdušna udara na tadašnju SR Jugoslaviju i bacio 22.000 tona projektila, među kojima 37.000 zabranjenih kasetnih bombi i bombi punjenih obogaćenim uranijumom.
Bombardovanje SR Jugoslavije prekinuto je 10. juna posle potpisivanja vojno-tehničkog sporazuma u Kumanovu o povlačenju jugoslovenske vojske i policije sa Kosova i Metohije i usvajanja Rezolucije 1244 u Savetu bezbednosti UN, po kojoj Srbija zadržava suverenitet nad Kosovom i Metohijom, a pokrajina postaje međunarodni protektorat pod upravom UNMIK-a i KFOR-a.
Tokom povlačenja vojske i policije u Srbiju je izbeglo više od 200.000 kosmetskih Srba i drugog nealbanskog stanovništva.
Stradanja i razaranja u užičkom kraju
U sredu, 24 marta 1999. godine u 19.50 časova širom užičkog kraja odjeknule su sirene koje su najavile vazdušnu opasnost. Njihov zlokobni zvuk slušali smo i narednih 78 dana i noći.
Prve bombe pale su iste večeri u 20.10 časova na vojni objekat za osmatranje, javljanje i navođenje na planini Murtenici. U 21 čas NATO bombe pogodile su aerodrom na Ponikvama i nisu prestajale da padaju takoreći do kraja agresije.
U užičkom kraju, kao i u celoj SR Jugoslaviji, gađani su vojni i civilni objekti, aerodrom Dubinje kod Sjenice, mostovi u Kokinom Brodu, Bistrici i Prijepolju, televizijski repetitori, putna i privredna infrastruktura brojnih preduzeća, kuće u selima i predgrađima, centar Užica…

Najtragičniji dan po posledicama tokom NATO agresije u užičkom kraju bio je četvrtak, 8. april kada su u bombardovanju sportsko-rekreativnog centra u podnožju Tornika pale prve civilne žrtve. Život su izgubili Radoje Marjanović (34) i Neđo Urošević (31), radnici Instituta „Čigota“, čuvari objekta, i Milanko Savić (25), šumar koji je bio u poseti prijateljima.
U četvrtak, 15. aprila NATO avijacija gađala je repetitor na Ovčaru pa je užički kraj ostao bez programa Televizije Srbije. A 22. aprila u 23. časa NATO avijacija je gađala strogi centar Užica i tom prilikom pogođen je središnji deo zgrade užičke pošte sa telefonskom centralom. Užice je ostalo bez 18.000 telefonskih brojeva. A preostali su onesposobljeni u subotu, 8. maja prilikom novog granatiranja užičke pošte, kada je sravnjena sa zemljom. Tako je Užice ostalo bez telefonskih veza.
Dugačak je spisak uništenih i oštećenih objekata u svim opštinama Zlatiborskog okruga, a iznos štete je teško i proceniti.
Poginuli iz užičkog kraja
Sa područja Zlatiborskog okruga poginulo je 10 pripadnika Vojske Jugoslavije i četiri pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije.
Iz Užičkog korpusa poginula su 62 vojnika, podoficira i oficira, od kojih je samo jedan iz Zlatiborskog okruga. Ostali su iz raznih mesta Srbije i Crne Gore koji su bili pripadnici 37. motorizovane brigade iz Raške, koja je u toku NATO agresije izdvojena iz korpusa i bila je u sastavu Prištinskog korpusa Treće armije na Kosovu i Metohiji.
U odbrani otadžbine život su izgubili:
Vojnik Zlatko Adžić (1979) iz Sjenice, borio se u sastavu 125. motorizovane brigade, ranjen u rejonu karaule Košare 16. aprila 1999, zarobljen od šiptarskih terorista i gubi mu se svaki trag;
Vodnik Ivan Vasojević (1975) iz Sjenice, komandir veze u 53. graničnom bataljonu, poginuo 11. aprila 1999. na karauli Košare u prvom ešelonu boraca koji su se suprostavili nadiranju šiptarskih terorista iz Albanije;
Mileta Vukotić (1970) iz Tvrdića, Užice, rezervista u MUP-u Srbije, poginuo u borbi protiv albanskih terorista 13. aprila 1999. u selu Bistrica, opština Glogovac;
Poručnik Aleksandar Đurović (1974) iz Priboja, komandir voda u 5. bataljonu Vojne policije, poginuo u borbi protiv albanskih terorista 6. maja 1999. u rejonu karaule „Boro Vukmirović“ na albanskoj granici;
Slavoljub Zagrađanin (1969) iz Kragujevca, pripadnik 310. samohodnog puka PVO VJ iz Kragujevca, poginuo 4. aprila 1999. od NATO avijacije u selu Štavalj kod Sjenice;
Vojnik Slobodan Krasić (1978) iz Donje Kravarice, Požega, izviđač u 125. motorizovanoj brigadi, poginuo 15. aprila 1999. od dejstva NATO avijacije u rejonu karaule Liken na albanskoj granici;
Zvonko Milikić (1971) iz Sjenice, pripadnik MUP-a, poginuo u borbi sa albanskim teroristima 29. maja 1999. u selu Vaganica, opština Kosovska Mitrovica;
Vojnik Slobodan Mirković (1978) iz Ivanjice, pripadnik 78. motorizovane brigade u Vranju, poginuo od dejstva NATO avijacije 15. aprila 1999. na borbenom položaju kod sela Reljan, opština Preševo;
Kapetan prve klase Dragan Mitrović (1968) iz Karana, Užice, komandant 1. bataljona 37. motorizovane brigade iz Raške, poginuo na borbenom zadatku 20. aprila 1999. u rejonu sela Istok Mahala na Kosovu i Metohiji;
Vojnik Zoran Pantović (1978) iz Ljutice, Požega, vozač u haubičkom divizionu 125. motorizovane brigade, poginuo 31. marta 1999. kada je njegovo vozilo naletelo na minu prilikom odbijanja napada albanskih terorista u selu Trnavce, opština Srbica;
Vojnik Radivoje Radenović (1979) iz Sjenice, pripadnik 243. motorizovane brigade, poginuo od dejstva NATO avijacije 17. aprila 1999. u rejonu sela Kamena Glava, opština Uroševac;
Vojnik Dragan Tankosić (1979) iz Ivanjice, pripadnik Gardijske brigade, ranjen prilikom dejstva NATO avijacije 20. maja 1999. kod KBC „Dragiša Mišović“ u Beogradu, preminuo 28. maja 1999. na VMA;
Radovan Tanović (1969) iz Gostilja, Čajetina, živeo u selu Rasna, Požega, pripadnik MUP-a u činu mlađeg vodnika, poginuo u borbi sa albanskim teroristima 5. juna 1999. na području opštine Dečani;
Vidomir Šalipur (1970) iz Priboja, pripadnik MUP-a u činu mlađeg vodnika prve klase, poginuo u borbi sa albanskim teroristima 9. aprila 1999. u selu Radavac, opština Peć.
„Užice na internetu“
Veb sajt Užice.Net sa svojim elektronskim časopisom „Užice na internetu“ bio je jedan od medija koji su redovno izveštavali o događajima tokom NATO agresije u užičkom kraju.
Od prvog dana agresije NATO pakta na Jugoslaviju posetioci su dobijali informacije o bombardovanju, posledicama i događajima u užičkom kraju. Prva informacija objavljena je na sajtu iste večeri kada je agresija počela.
U knjizi „Tragično proleće“ objavljenoj 2004. godine, autor Đorđe Pilčević napravio je obiman i dokumentovan pregled događaja u užičkom kraju tokom NATO agresije. Istakao je i doprinos časopisa „Užice na internetu“ tokom ratnih dana. U knjizi se navodi da je „od 24. marta do 13. juna 1999. godine objavljeno ukupno 58 brojeva sa aktuelnim informacijama i 45 fotografija na kojima se vide uništeni i oštećeni objekti, u kojima je bilo i poginulih“.

Ratni brojevi „Užica na internetu“ donosili su dnevni pregled događanja i informacije iz svih oblasti života kao što su snabdevanje, zdravstvena zaštita, kulturni život, protesti protiv NATO agresije.
Informacije su bile posebno značajne za naše ljude u inostranstvu, a od 22. aprila kada je oštećena pošta i telefonska centrala u njoj i jedini način da saznaju šta se događa u rodnom kraju i da li ima nastradalih.
Do 8. maja informacije su objavljivane svakodnevno, ponekad i više puta, a od 8. maja i potpunog prekida telefonskog saobraćaja u Užicu informacije su slate povremeno sa Bele Zemlje i Sevojna.
U knjizi „Tragično proleće“ naglašava se da je preko sajta Užice.Net „razvijena vrlo intenzivna prepiska elektronskim porukama sa svima koji su se obratili konkretnom molbom da saznaju nešto o njihovim bližnjim. Na takve molbe uvek se odgovaralo što je brže moglo i naravno samo proverenim informacijama. Mnogo reči zahvalnosti stiglo je u Redakciju zbog takvog načina rada i nastojanja da svaka poruka dobije odgovor“.
Internet je tih ratnih dana probijao sve blokade i stizao do hiljada korisnika širom sveta, zabrinutih za sudbinu Jugoslavije i za svoje rođake i prijatelje u užičkom kraju.
Ostavite odgovor