Udruženi izdavači JP „Nacionalni park Tara”, TO „Tara–Drina” iz Bajine Bašte i TO Zlatibor objavili su knjigu “Zlatibore, pitaj Taru” kao podršku razvoju turizma.
Zašto bismo sami kad možemo zajedno – poručuju predstavnici turizma Zlatibora i Bajine Bašte, udruženi u izdavanju knjige „Zlatibore, pitaj Taru”. Nazvanoj po u narodu rado pevanoj pesmi o mladalačkoj ljubavi („Voleli se ko sunce i zora, ona s Tare, ja sa Zlatibora”), doduše neuzvraćenoj („Setnom pesmom iz plave daljine udala se preko reke Drine”), s podsećanjem i na večnu bliskost dve susedne planine.
Autori dvojezične knjige, na srpskom i engleskom, su bajinobaštanski turistički poslenici Ranko Milanović i Siniša Spasojević zajedno sa autorkom teksta Danijelom Ćirović i ilustratorkom Biljanom Mihajlović.
Savremeno opremljena, a s tradicionalnim temama i motivima, pogodna je da njome svetu bolje predstavimo izvorne i turističke vrednosti zlatiborsko-tarskog kraja.
Počinje, naravno, crticom o nastanku pesme „Zlatibore, pitaj Taru”. Stihove za nju napisao je pesnik Mihailo Ćupović (1934–2004), rođen u Mokroj Gori, živeo u Čajetini. „Malo se zna da je ova pesma priča o njegovoj neostvarenoj ljubavi iz mladosti. On se zagledao u Milicu, najmlađu od pet ćerki. Jedna od njenih starijih sestara primetila je da se nešto dešava i rekla roditeljima, zabrinuta da bi Milica mogla da pobegne i nju preskoči sa udajom. Milicu su sklonili kod tetke u Zaovine, dok je Mihailo uskoro otišao u vojsku na dve godine. Kada je došao red na Milicu da se uda, dali su je za momka iz Višegradske banje… A Mihailo je napisao pesmu.”
Knjiga se nastavlja zapisima o planinama. „Nema mesta na Balkanu koje nije čulo za zlatiborsku pršutu ili Pančićevu omoriku.

Specifični životni uslovi ovog kraja uticali su i na poseban način života stanovnika Zlatibora i Tare, što je iznedrilo naročite specijalitete, zanate i veštine kojima se ovdašnja sela i danas ponose”, piše u uvodu, pa razjašnjava porekla imena obe planine.
Slede upečatljive priče o narodnom graditeljstvu i kućama bez eksera, tradicionalnoj nošnji ovog kraja, jednom danu u seoskim domaćinstvima na Zlatiboru i Tari, vašarima, starim zanatima ovog kraja (katrandžije, kačari, sitari, rabadžije, kiridžije, splavari), izradi odeće od konoplje i vune, o legendama i predanjima (Nemanjići i Tarabići, Carevo polje, rudnici soli i zlata…). Naravno i o nadaleko poznatoj hrani zlatiborsko-tarskog područja: komplet-lepinji, pršuti, siru i kajmaku, rakiji… Završno poglavlje je „Šta da obiđete”, u kome su uz izuzetne ilustracije opisane znamenitosti ove planine: manastiri Rača i Rujno, izvor Lađevac, Sirogojno, Stopića pećina, vodopad Gostilje, Mokra Gora i Šargan, reka Vrelo, Banjska stena, Kućica na Drini, Perućac.
Iako pre svega posvećena bajinobaštanskom i čajetinskom kraju, ova knjiga, namenjena za sve od sedam do 107 godina, zasad je jedinstven primer atraktivno predstavljene kulturne baštine, predanja i turizma. Odslikava svu lepotu srpske tradicije, nasleđa i jedinstvene prirode.
Branko Pejović

Ostavite odgovor