Godine za nama pamtićemo po tome što, ma koliko se trudili da ih zaboravimo, uvek ćemo ih pamtiti. Po zlu, naravno, jer da je po dobru, zar bismo se trudili da ih zaboravimo?
No, i loše godine prolaze, a i kod njih se provuče neka dobra „stvar“, nešto lepo što nećemo želeti da zaboravimo. Upravo takav je slučaj sa knjigom Slobodana Ristovića, „Strah od ljudi“, objavljenoj 1995. godine. Pojavila se, bez velike pompe i nagoveštaja, pojavila se u trenucima naše krajnje neizvesne sudbine i u sasvim izvesno nesrećnom vremenu, tako da ni njen trag nije ostao dovoljno dubok, barem ne onoliko koliko ova knjiga, zaslužuje. Naravno, postoje tu i određene „zasluge“ pisca, koji se često svojski trudio da bude „nepodoban“, ali nikad osporavani talenat ne dozvoljava da knjiga ne bude pročitana, kako valja, do kraja. I, upravo u toj činjenici leži tajna vraćanja ovoj knjizi…
Slobodan Ristović je pisac posebnog senzibiliteta, pero koje je već tri decenije prisutno na našoj književnoj sceni, sa mnoštvom knjiga iza sebe i, verujem, mnoštvom ispred sebe. Iako već dokazan i priznat kao dobar pisac, on se već godinama čitaocima predstavlja sa sve boljim i boljim naslovima, dokazujući da svoju priču još nije ispričao do kraja, da tu ima još mnogo čega dobrog da se kaže. Njega i ne treba predstavljati posebno, jer ko se i malo razume u savremene književne tokove, teško da nije naišao na njegovo ime. Za običnog užičkog čitaoca biće dovoljan podatak da Ristović živi ovde, sa nama prati i beleži sve što istančani umetnički duh može da primeti. A to, priznaćete, ne može svako…
Takav je naš pisac i u svojoj knjizi „Strah od ljudi“. Knjiga, koja je po svojim karakteristikama i načinu na koji je urađena – roman, a može se posmatrati i čitati i kao zbirka pripovedaka, ima autobiografski karakter. No, to je podatak koji je verovatno bitniji za samog pisca (koji knjigu i posvećuje svom ocu), dok čitaocu je bliža sama priča i njen karakter. A priča je vrlo specifična. Kroz niz priča koje hronološki slede jedna drugu i čija je osnovna narativna nit zajednička, Ristović veze svoj roman, svoj strah od ljudi. Svaka priča može predstavljati izdvojenu celinu, zato se knjiga može posmatrati i sa epitetom zbirke pripovedaka, ali to je svakako kvalitet više za samu knjigu koja, pored svoje osnovne priče, jedinstvene i zajedničke, ima i te manje celine, efektne, jezgrovite sentence o životu običnog radnika, u Ristovićevoj priči – rudara.
„Strah od ljudi“ ima za temu sudbinu rudara i njihovih bližnjih, događaje koji se odigravaju u životu rudnika. Izrazito socijalnog karaktera, prilično zdrave i pitke rečenice, roman u sebi nosi jednu specifičnu težinu, bliskošću izraza prisiljava nas da se uživimo u priču, zahteva poseban duhovni napor od čitaoca, prosto ga primorava da shvati da to nije nikakva jeftina patetika, već iskren, dubok, težak bol rođen u sudbini rudara – tih malih-velikih ljudi. Ti ljudi su prisiljeni na preživljavanje, oni su heroji vremena, ali društvo, poručuje nam Ristović, izvodi ih na svetlost dana samo po potrebi, samo kao političke poene (kroz prizmu petooktobarskih zbivanja, Ristovićeva priča deluje proročki), a potom vraća ih u njihove jame, u mrak koji je dole još strašniji, u vodu koja stalno preti, konačno, medu pacove – jer, šta su ti rudari bolji od njih?? Ristovićevi junaci još nalaze snage da se našale (u jami, procenjujući vreme na oko podneva, konstatuju da je sunce baš upeklo), ali to nimalo ne razvedrava priču, naprotiv. Čitalac se na kraju oseća prevarenim, ali ne od pisca, već od društva, od ljudskih naravi i zamisli… i tu, na tom klizavom terenu naše svakodnevice, Slobodan Ristović se odlično snalazi, pokazujući nam i dokazujući zašto oseća strah od ljudi.

Centralni lik ove priče je otac Milisav. Ovo je, pre svega njegova životna priča, ali i priča svakog običnog oca, hranitelja porodice, zabrinutog i zagledanog nad sudbinom svoje žene i dece. On ne posustaje, bori se, kada čitalac pomisli da se predao, Milisav zapinje, bori se još jače i žešće, na lekarskoj komisiji koja ga proglašava invalidom i šalje u penziju, naš junak se ne raduje kao ostali, jer je odmah zagledan u sudbinu svojih bližnjih, da li će imati dovoljno za život… Čak, na pitanje lekara da li je bolovao, Milisav odgovara: „Nisam imao kad!… Nisam smeo: od žene, od dece, od države, od obraza…“ Kroz te izvanredne misli i rečenice, Ristović otkriva svu muku običnog čoveka, ali i istinsko herojstvo života…
Pisana realistički, Ristovićeva priča ima veoma živ jezik, sasvim prilagođen junacima i formi, a konstantnim dijalozima između junaka, autor priču održava dinamičnom i ne dozvoljva joj da uspori, da izgubi na tempu, samim tim pažnja čitaoca ni jednog trenutka ne popušta.
Slobodan Ristović je u „Strahu od ljudi“ otkrio jednu potpuno životnu, realnu priču, priču koja je teška, istinita, bolna… Vi je nemojte pročitati i živećete u latinoameričkim iluzijama. Hrabrijim poručujem da je pročitaju. Samo ćemo se tako zamisliti nad sopstvenom sudbinom i potruditi se da svet zaista bude bolji nego što jeste.

Ostavite odgovor