Užički Stari grad

,

„Stari grad, drevna tvrđava, srastao sa Užicem neodvojivo, stoji tu na litici u ime lepote za sva vremena.

Tragovi mena svetova, nastalih i nestalih, zidani i rušeni na davnim temeljima, utisnuti su u razvaline Staroga grada. Tako je ovaj znamen Užica izazov za odlaske u prošlost. Evo ga na biranoj steni u kanjonu reke Đetinje, zaustavio se poput kakve nebeske lađe za putovanje kroz vreme ili odlaske u daljine na sve četiri strane sveta.

Sa Staroga grada širi se pogled na Užice.

Ako ste na vrhu zidina, Užice u kotlini uz reku protiče tu, pod vašim nogama. Pratite tok njegovih ulica i zdanja sve dok vam se pogled ne zaustavi u zenitu, tamo gde se užička brda dotiču neba.

Konzervatori su zaustavili nestajanje zidina srednjovekovne tvrđave. Zub vremena nije neumoljiv“.

Aleksandar Lale Milosavljević: „Užice na prvi pogled“, elektronsko izdanje na Užice.Net, 1997
Pogled na Stari grad iz savremenog Užica / Foto Peđa Supurović

Nadahnuto su pisali o užičkom Starom gradu mnogi, od Dubrovčanina Mavra Orbina 1601. godine do današnjih pesnika. A putopiscima i arheolozima dugujemo saznanja o Starom gradu, posebno arheologu Marku Popoviću koji je o njemu napisao najreprezentativniju monografiju pod naslovom „Užički grad“. Njegova istraživanja i tumačenja sačuvane dokumentacije iz 1737. godine koja se nalazi u Beču, poslužila su kao osnova za formiranje aktuelnog projekta sanacije i dogradnje Starog grada.

Radovi su počeli 2019. godine i završetkom prve faze rekonstrukcije može se već reći da se današnje Užice, uz pomoć države i drugih donacija, odužuje svom decenijama zapostavljenom znamenu, znaku prepoznavanja, svedoku svog istorijskog trajanja – Starom gradu na steni iznad Đetinje.

Istorijski izvori

Crtež užičke tvrđave, Feliks Kanic

Prvi pouzdani podaci o užičkoj tvrđavi potiču iz sredine XIV veka, iz vremena kada je ovaj kraj bio pod vlašću vlastelinske porodice Vojinović. Pretpostavlja se da je utvrđenje služilo za kontrolisanje trgovačkih puteva prema Bosni i Dubrovniku. Nema tragova o tome da li je podignuto na temeljima ranije uvrde niti kako je tada izgledalo.

Bio je to period posle smrti cara Dušana 1355. godine i potom ubrzanog slabljenja centralne vlasti njegovog sina i naslednika, cara Uroša (1355–1371), uz snaženje lokalne vlastele. Tako je Nikola Altomanović, poslednji vladar iz porodice Vojinović, od 1366.  do 1373. godine ratobornom politikom proširio svoju teritoriju „od Rudnika do Jadranskog mora“, ali je pritom sticao i neprijatelje.

Dubrovački istoričar Mavro Orbin u svom delu „Kraljevstvo Slovenaˮ (1601) pominje Užice i opisuje sukob Nikole Altomanovića sa knezom Lazarom Hrebeljanovićem (1371—1389) i bosanskim banom i kasnije kraljem Tvrtkom Kotromanićem (1353—1391), koji su zajedno sa odredima ugarskog bana u Mačvi Nikole Gorjanskog opseli i snažno napali užičku tvrđavu u leto 1373. godine. Bez šanse da se izvuče, Nikola se predao, ali ga je Stefan Musić, sestrić kneza Lazara, oslepeo, a njegovu zemlju pobednici su razdelili među sobom. Prema dubrovačkim izvorima Nikola Altomanović je umro 1395. godine, ali bez moći i uticaja na tadašnje srpske prilike, pred sve bliže tursko nadiranje na Balkan.

Javor, spomenik majoru Iliću

Tvrđava je više puta rušena i ponovo utvrđivana, ali nikad nije imala jaku fortifikaciju. Prema oskudnim istorijskim podacima veća dograđivanja i utvrđivanja obavljena su 1478. godine, zatim u vreme austrijsko–turskih ratova 1688. i 1737-1739. godine i posle Drugog srpskog ustanka 1819 godine. U njoj su se smenjivale srpske, turske i austrijske vojne posade. Konačno je krajem 1862. godine iz nje povučena osmanlijska vojna posada, posle proterivanja turskog stanovništva iz grada. Čitava godina protekla je u sukobima srpskog i turskog stanovništa u Užicu, a presudan događaj bio je veliki požar u avgustu 1862. godine u kome je izgoreo čitav turski deo varoši. Utvrđenje je minirano i porušeno u januaru 1863. godine, a ostaci su se osipali zubom vremena i nebrigom.

Izgled tvrđave

U oskudnim izvorima o izgledu Starog grada i opisima i crtežima geografa i putopisaca (Hadži Kalfa, Evlija Čelebija, austrijski pukovnik grof Šmetau, engleski putopisac Andrej Arčibald Paton, Feliks Kanic), najuverljiviji planovi o užičkoj tvrđavi potiču iz 1737. godine za vreme austrijske opsade Užica. Podignuta na visokoj litici, sa tri strane je okružena tokom reke Đetinje, a jedini ulaz u grad bio je sa severne strane. Na tim planovima vidljivo je da je grad opasan bedemima u obliku nepravilnog trougla i podeljen na tri dela. U gornjem, najmanjem delu, imao je glavnu kulu, u srednjem delu objekte za smeštaj vojne posade, opreme i hrane, a u donjem delu jedini objekat bila je takozvana Vodena kula, povezana sa rekom radi sigurnog snabdevanja vodom.

Ulaz u tvrđavu bio je kroz kapiju ojačanu metalnim pločama, do koje se dolazilo preko drvenog mosta iznad rova. Ima pretpostavki da je postojala još jedna kapija posle glavne. Ulaz je kontrolisan iz kule na severozapadnoj strani bedema.

Glavna kula imala je ovalnu osnovu, sa ulazom sa južne strane. Bila je visoka 16 metara. Imala je prizemlje i dve etaže podeljene drvenim međuspratnim konstrukcijama. Na vrhu je bilo krunište sa zupcima pokriveno kupastim krovom. Verovatno je tu bio i neveliki objekat od drveta za smeštaj posade i manja cisterna sa bunarom.

U srednjem delu grada nalazile su se građevine koje su služile za smeštaj i ishranu posade i za druge prateće namene (pekara, kovačnica, itd). U dva laguma izdubljena u steni skladišten je barut, a služili su i kao sklonište. Pretpostavlja se da je tu bila i manja crkva, a mala džamija se pominje iz vremena sultana Mehmeda II kome je i posvećena. Na uglovima bedema odbrana grada ojačana je sa pet kula.

Donjim delom grada dominirala je Vodena kula sa bunarom na dnu, verovatno podignuta za vreme značajnije obnove utvrđenja posle turskog osvajanja Užica 1463. godine (mada ima mišljenja da je Užice palo pod tursku vlast pre pada Smedereva 1459. godine). Kula je bila uz samu liticu, visoka 28 metara, unutra podeljena drvenim međuspratnim konstukcijama na osam etaža. Iz najniže etaže voda se izvlačila čekrkom. Drvene stepenice povezivale su etaže od vrha do dna kule.

Kula na užičkoj tvrđavi

Rekonstrukcija i revitalizacija

Posle rušenja tvrđave 1863. godine, njeno propadanje trajalo je više od sto godina. Tek je u periodu od 1973. do 1984. godine izvršena njena delimična rekonstrukcija i konzervacija.

Obimnijih i značajnijih radova na rekonstrukciji nije bilo sve do 2019. godine kada je počela realizacija zamašnog projekta rekonstrukcije gornjeg grada i konzervacija srednjeg i donjeg dela.

Završetkom izgradnje glavne kule na vrhu grada i konzervacijom i uređenjem okolnog prostora 2022. godine, Užice je ponovo dobilo svoj Stari grad, nalik ranijem, u lepoti kakvu i zaslužuje prepoznatljivi simbol grada.

Sa ciljem vraćanja njegove pune lepote i daljeg oživljavanja ovog vrednog kulturnog nasleđa, u planu je izrada projekata za rekonstrukciju donjeg dela grada sa Vodenom kulom i povezivanje Starog grada sa magistralnim putem prema Zlatiboru na drugoj strani Đetinje, preko pešačkog mosta. Realizacijom tih planova užički Stari grad bio bi u punoj turističkoj ponudi Užica i užičkog kraja.

Užička tvrđava i Čitakova stena / Foto Peđa Supurović

Istoričar muzejski savetnik Radivoje Papić o užičkom Starom gradu – 1. deo / TV Lav Užice (2008)
2. deo / TV Lav Užice (2008)
Drina, splavarenje, kanu, čamac

Podelite:

Mesta:

Jedno reagovanje na na „Užički Stari grad“

  1. […] objekat, smešten ispod užičkog Starog grada, osmislio je Đorđe Stanojević, profesor Velike škole u […]

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Odnosi se na obaveštenja o novim člancima na sajtu i važne informacije o samom sajtu. Nećete dobijati nikakve reklame niti će vaši podaci biti ustupani trećim licima.