Gavrilo Popović (1823 – 1881) potomak je svešteničke porodice. Sveštenici su mu bili i deda Milivoje i otac Obrad i stričevi Arsenije i Nikodin. Osnovnu školu učio je u selu Žiravama, zaseoku sela Godovika. Po završenoj bogosloviji službovao je kao učitelj u Miokovcima i Arilju. Godine 1849. postao je sveštenik u Užicu, a 1852. godine protojerej Užičkog okruga. Kao prota bio je član apelatorije, konzistorije.
Godine 1858. na Svetoandrejskoj skupštini učestvovao je kao deputat užičkog kraja i odlikovan je zlatnim krstom Svetoandrejske skupštine. Bio je poslanik u Narodnoj skupštini Srbije. Upravo pod njegovim privremenim predsedništvom konstituisala se narodna skupština, za čije je predsednika izabran njegov brat Aleksa Popović, advokat iz Užica. Narodna skupština na čelu sa Aleksom Popovićem 1882. je proglasila Srbiju za kraljevinu, a kneza Milana za kralja.
Poštenim radom i štednjom, prota Gavrilo je stekao bogatu imovinu, koju je svojim testamentom zaveštao za školovanje siromašnih a dobrih učenika iz svoje familije i užičkog kraja.
Poslenik kulture i prosvete, osnivač Užičkog čitališa 1856. i prvi predsednik Užičke knjižice i čitaonice. Inicijator osnivanja pevačkog društva u Užicu 1868. godine.
Za svoj predani rad u crkvi i narodu, prota Gavrilo je odlikovan najvećim crkvenim i državnim odlikovanjima. Godine 1860. postavljen je ukazom za sudiju Velikog duhovnog suda, dok je od države, pored Svetoandrejskog zlatnog krsta, odlikovan Takovskim zlatnim krstom, ordenom za hrabrost, ordenom zasluga za narod i dr. Umro je 4. februara 1881. godine u Užicu, a prenet je i sahranjen u svom rodnom kraju u Arilju.
Ostavite odgovor