Hidrocentrala na reci Đetinji u Užicu, smeštena pod Starim gradom, puštena je u rad 2. avgusta 1900. godine. I danas može da radi, ali je sada značajnija kao svedok vizionarstva tadašnjih poslovnih ljudi. Jedan je od simbola grada Užica. Prva je električna centrala podignuta po Teslinom višefaznom sistemu naizmenične struje u Evropi i druga u svetu, samo pet godina posle podizanja čuvene hidrocentrale na reci Nijagari u Americi.
Akcionari „Prve Užičke Akcionarske Tkačke Radionice“, da bi obezbedili siguran izvor energije za pokretanje mašina u tkačkoj radionici, prihvatili su argumente Đorđa Stanojevića, uglednog profesor Velike škole i pionira elektrifikacije u Srbiji, da se za pogonsku snagu koristi voda Đetinje, pretvaranjem u električnu, „koja se može preneti na bilo koje pogodno mesto“.
Početkom januara 1899. godine Upravi su dostavljena dva plana. Prvi plan je dostavio Đorđe Stanojević za branu od 10 metara, izrađen u Budimpešti. Drugi plan dostavio je inženjer Aćim Stevović, rodom iz Mokre Gore, koji je tada bio zaposlen u Nišu. Stevović je predložio branu od tri metra, takođe kod Tomića vodenice, jaz za dovod vode i zgradu hidrocentrale.
Konačna odluka da se prihvati plan Aćima Stevovića doneta je 26. marta 1899. godine. Pošto su akcionari na Skupštini usvojili izveštaj Uprave, potpisan je ugovor sa Josifom Granžanom i njegovim ortakom Gopom Ljubićem, 1. aprila 1899. Rok za završetak radova bio je 1. novembar iste godine. Ukupna cena za izgradnju objekata i brane bila je 41.000 dinara u srebru.
Posle saglasnosti skupštine akcionara da se izgradi električna centrala, profesor Stanojević je, u aprilu 1899. godine, otišao ponovo u Peštu i Beč. Nastojao je da dobije što povoljniju cenu opreme. Sa sobom je poneo i usvojeni projekat Aćima Stevovića za branu, jaz i zgradu centrale. Pogodio je nabavku opreme za 18.800 forinti u četiri jednake rate – po 4.700 forinti. Poslednja rata trebalo je da se plati šest meseci posle puštanja u rad hidrocentale.
U Užice je sa Stanojevićem došao Jaroslav Jarolimek, inženjer isporučioca opreme, firme Simens i Halske. On je izvršio male korekcije projekta i obeležio trasu voda visokog napona od centrale do transformatora u varoši. U tome mu je pomagao inženjer Aćim Stevović.
Inženjer Jarolimek je uslovio proširenje jaza na 2,5 metra i njegovo produbljenje, zavisno od terena, sa 130 na 160 cm. Ove izmene produžile su rok završetka radova. Dodatno je radove usporilo i produbljenje temelja za preko dva metra od planiranih, zbog nataloženog mulja u reci. Jaz je bio dug 775, 9 metara. Na jednom mestu prolazio je kroz tunel dug 15 metara. Na početku i na kraju kanala nalazile su se ustave i rešetke za prečišćavanje vode od granja i kamena.
Tehničke karakteristike objekata hidrocentrale
Brana za hidrocentralu je protočna – lučna. Izgrađena je od lomljenog i tesanog kamena u cementnom malteru. U stenovitu obalu je ukopana oko jedan metar. Širina brane između dve obale je 32 metra. Kamena ozida u temelju brane široka je 3,7 a na vrhu 2,3 m. Visina brane od temelja do vrha krunice je 5,7 m. U brani se nalaze dva ispusta. Uži od 1,5 m za ispuštanje viška vode i širi od 2,5 m za odvod vode kanalom ka turbinama.
Treći objekat, zgrada hidrocentrale, je delom usečena u stenu, sjedinjujući se s kanalom za vodu. Kada je izgrađena bila je oko 70 metara kvadratnih površine i visine 5,7 metara. Kasnijom dogradnjom 1903/1904. proširena je ka istoku za oko 50 kvadratnih metara zbog ugradnje još jedne turbine.
Za montažu opreme u Užice fabrika je poslala svog majstora Karla Gintera. U Užicu je bio do druge polovine novembra 1900. godine. Do juna je završena montaža u centrali, a potom se pristupilo postavljanju varoške mreže. Na montažim poslovima Ginteru su pomagali stručni majstori iz Beograda, od kojih su dvojica bili angažovani na centrali. Od centrale do varoši i u samom gradu postavljeno je između 240-300 borovih i hrastovih bandera.
Uključenjem u proizvodnju jedne turbine i jednog generatora, 2. avgusta 1900. godine puštena je u rad hidrocentala.
Profesor Stanojević navodi da se voda sprovodi kroz dve gvozdene cevi u dve turbine od po 50 KS. Turbine su Frencisovog tipa sa horizontalnom osovinom i postavljene su na patosu centrale, od prilike pet metara iznad donjeg nivoa. „Svaka turbina pokreće transmisionim kaišem po jednu dinamo mašinu za trofaznu struju, odgovarajuće jačine. Struja izlazi iz mašine pod naponom od 2.000 V i pošto prođe kroz tablo, na kome su potrebni instrumenti za merenje, šalje se pomoću tri žice u varošku mrežu”.
Stanojević dalje objašnjava da primarna struja od 2.000 V dolazi do 7 transformatora raznih jačina, na raznim mestima u gradu, prema procenjenoj potrošnji struje za pojedine krajeve. Struja za potrošače bila je pod naponom od 120 volti. Ista mreža služila je za ulično i za privatno osvetljenje.
Da bi se sve ulične lampe koje su podeljene u dve grupe (jedna polovina gori do 22 časa, a druga celu noć) palile i gasile sa jednog mesta, upotrebljen je sistem releja.
Za ulično osvetljenje postavljeno je 120 sijalica od po 16 sveća i 9 plamenih lampi od po 10 ampera. Mreža je osigurana gromobranima “rogastog” tipa.
Akcionarsko društvo je instalacije u varoši uradilo o svom trošku. Shvatili su da bi uvođenje električne energije o trošku korisnika trajalo dosta dugo, a postojala je i mogućnost ugradnje loših instalacija. Najbitniji je bio finansijski faktor, jer se na ovaj način brže stizalo do pretplatnika.
Do sredine 1901. bilo je oko 1400 sijaličnih priključaka. To je bio skoro optimalni broj tehničkih mogućnosti hidrocentrale, jer je puštanjem u rad Tkačke radionice, 3. maja 1901. hidrocentrala dodatno opterećena. Dužina varoške mreže bila je oko 6,7 km.
Proširenje kapaciteta hidrocentrale
U oktobru 1901. šef Električnog odseka, Vladimir Savić, upozorio je Upravu da su „mašine u centrali opterećene, a naročito o praznicima, te je mišljenja da bi trebalo nabaviti rezervnu turbinu i dinamo mašinu“. Ali, društvo tada nije bilo u mogućnosti da uloži dodatna sredstva u centralu. Tek krajem 1903, nakon uključenja u proizvodnju ukupno 50 razboja, Tkačka radionica je kontaktirala svog partnera u Beču. Firma je tada radila pod imenom Simens i Šukert. Ova firma ponudila je tehničko rešenje proširenja kapaciteta hidrocentrale jednom turbinom od 130 KS i jednim generatorom od 90 KW. Oni su napravili i plan proširenja zgrade i dovodnog kanala.
Građevinske radove izveo je Karlo Knol, građevinski preduzimač iz Beograda.
Zgrada hidrocentrale proširena je za oko 50 metara kvadratnih. Ugrađena je vodena turbina Francisovog tipa sa horizontalnom osovinom, firme “Siemens Voith Heindemhin dr”. Fabrički broj je 99590, snaga 120 KS, 300 obrtaja u minuti, pri dotoku vode od 0,9 m3/sek i visine pada od 11 m.
Turbina je kaišnim prenosom spojena sa generatorom firme “Siemens i Halske”, fabrički broj 14763, 750 obrtaja u minuti, izlaznog napona 200/2150 V, jačine struje 28,3 A, snage 80 KW, frekvencije 50 Hz.
Ugradnjom ove opreme utrostručen je kapacitet hidrocentrale. Pri visokoj vodi godišnja proizvodnja je mogla biti oko 615.000 KWh. U leto 1904. broj sijaličnih mesta u gradu povećan je sa 120 na 140, a u zgradama na 1554.
U proširenje zgrade, kupovinu i montažu opreme Društvo je uložilo 41. 583 dinara.
Revitalizacija hidrocentrale
Hidrocentala pod Gradom radila je do izgradnje pruge Beograd-Bar, kada je veća količina kamena i zemlje zatrpala jaz i prekinula njen rad. Uz ogromne napore jaz je očišćen, ali zbog novog zatrpavanja prilikom proširenja magistralnog puta za Zlatibor rad hidrocentrale je prekinut 1973. godine. U bravarskoj radionici, u krugu hidrocentrale, do 1976. izrađivani su metalni stubovi za dalekovode.
Ova hidrocentrala ima najveći značaj u oblasti tehničke kulture. Upravo zbog toga, zgrada hidrocentrale i njena neposredna okolina proglašeni su za kulturno dobro od velikog značaja, 14. jula 1977. godine.
Na zgradi hidrocentrale postavljena je spomen-ploča 1986. godine, povodom 130. godišnjice Teslinog rođenja.
Prva rekonstrukcija hidrocentrale urađena je 1990. godine. Očišćen je jaz, rekonstruisan krov hidrocentrale i ugrađena poluautomatika u centrali radi lakšeg upravljanja.
U pripremi rekonstrukcije hidrocentrale, sa dna reke gde su bile bačene izvađene su biste Đorđa Stanojevića i originalna spomen-ploča sa otvaranja hidrocentrale.
Stogodišnjicu postojanja hidrocentrale „Elektrodistribucija Užice“ obeležila je sa potpuno osposobljenim objektom. U prvom planu bilo je revitalizovanje zgrade hidrocentrale u turističke svrhe. Projekat, koji je uradila arhitekta Katarina Stefanović, obuhvatio je izgradnju banket sale na spratu hidrocentrale, letnje terase i prostorija za tehničku službu i čuvare. Na platou ispred zgrade uređena je letnja scena , koja može poslužiti za različite kulturne sadržaje.
Tako rekonstruisana hidrocentrala svečano je otvorena 2. avgusta 2000. godine. Na svečanosti su govorili tadašnji generalni direktor EPS-a Dragan Kostić i Milan Mirosavljević, direktor JP „Elektrodistribucija Užice“.
Udruženje Užičana poklonilo je svom gradu bistu Nikole Tesle, rad akademskog vajara Nikole Jankovića. Bista je svečano otkrivena 1. avgusta 2008, na platou ispred hidrocentrale.
Elektrodistribucija Užice i Narodni muzej Užice, potpisali su 30. aprila 2009. ugovor o korišćenju hidrocentrale pod Gradom u turističke svrhe.
Ostavite odgovor